Četvrtak Velikoga kanona
Sv. Andrija Kretski (650. – 726.) bio je biskup Krete, istaknuti teolog, veliki propovjednik i himnograf bizantske Crkve. Štuje se kao svetac i u Katoličkoj i u pravoslavnim Crkavama. Uz brojne glasovite propovijedi i blagdanske kanone, remek djelo njegova liturgijskog pjesništva je Veliki pokajnički kanon. Inače, u bizantskoj himnografiji kanon je spjev ili liturgijska poema koja ima 8, 9, 3 ili 2 pjesme, a svaka pjesma nekoliko tropara. Prvi tropar pjesme je uvijek irmos i on se tekstom odnosi na jednu od devet biblijskih hvalospjeva (Mojsija, proročice Ane, Izaije, Habakuka, Jone, Danijela i triju mladića, Bogorodice i Zaharije). Naime, kanon je sastavljen da bude komentar na sedam starozavjetnih i dva novozavjetna hvalospjeva koji su se redovito molili u sklopu Jutrenje. S vremenom su u liturgijskoj praksi sami biblijski hvalospjevi izostavljeni, ali je kanon ostao. Veliki pokajnički kanon sv. Andrije je obimom najveći kanon ikad napisan. Sadrži 250 tropara ili strofa. Napisan je u prvom licu, kao razgovor čovjeka s vlastitom dušom te kronološki prati biblijske likove od Adama i Eve sve do Novog zavjeta, iznoseći pozitivne ili negativne primjere pojedinih likova s ciljem da se molitelj u usporedi s njima potakne na pokajanje i iskreno obraćenje. U sklopu molitve kanona vjernici čine metanije – velike zemne poklone kao vanjski znak pokajanja za grijehe i metanoije (obraćenja). Veliki kanon se moli na u Velikom postu na Velikom povečerju od ponedjeljka do četvrtka uvečer, podijeljen prema danima na 4 dijela, a u četvrtak Petog tjedna Velikoga posta (Četvrtak Velikoga kanona) na Jutrenji se moli čitav.
Nikon je rođen u Neapolu od
oca poganina i majke kršćanke. Po zanimanju bijaše on rimski časnik. Majka ga je
tajno poučavala u vjeri Kristovoj. Jednom kad pođe na bojište majka mu je
savjetovala da se, bude li u nevolji, prekriži i zazove Krista u pomoć. Tako i bi.
Vrativši se sretno kući klicao je: “Veliki je Bog kršćanski!”. Jednoga dana tajno otplovi
u Aziju gdje ga kiziški biskup Teodozije krsti. Po krštenju zatvori se u manastir.
Biskup Teodozije pred svoju smrt zaredi ga za đakona, pa za prezbitera i posveti ga
za biskupa. Po smrti majke on se, sa devet svojih učenika, ratnih drugova, uputi na
Siciliju i tu u Tigiji osnuje manastir. U vrijeme progona kršćana za cara Decija godine
250. mučeničkom smrću umro je Nikon i njegovi učenici.