Onufrije Veliki, časni otac
Punih 60. godina proživio je ovaj sveti pokornik u pustinji, kada ga posjeti monah Pafnucije. Kosa i brada dosezale su mu do zemlje. Onufrije mu ispriča svoj životopis. Reče da ga je njegov anđeo čuvar doveo na to mjesto u pustinji. Dugo vremena hranio se samo zemljom, a nakon što je izdržao ljutu borbu s napastima i kada mu se srce sasma ukrijepilo u ljubavi Božjoj, anđeo Božji donosio mu je kruh. Kraj njegove ćelije izrasla je jedna palma čijim se plodovima hranio i kraj koje se pojavi izvor vode. Još reče da ga anđeo svake subote pričešćuje. Drugi dan Onufrije reče da je došlo vrijeme njegova odlaska s ovoga svijeta. To se i dogodi. Pafnucije vidje nebesku svjetlost kako obasjava tijelo svečevo i ču pjevanje anđela nebeskih. Časno ga sahrani i vrati se u svoj manastir svjedočeći sve to ostalim monasima. Onufrije umre 400. godine.
Rodom je bio Grk i po zanimanju vojnik. U jednoj bitci protiv Arapa bijaše zarobljen i bačen u tamnicu u gradu Samari na rijeci Eufratu. Na čudesan način Bog ga spasi i on krene u Rim gdje ga na grobu sv. Petra podstriže za monaha sam papa rimski. Lađom se vrati na Istok i nađe se na svetoj gori Atosu. Tu se useli u jednu pećinu, gdje 43 godine provede u pokorničkom životu. Umro je 734. godine. Moći su mu prenesene u Makedoniju.