NEDJELJA O RASIPNOM SINU
Stihovi: Ako je tko zabludio poput mene, neka smjelo priđe, jer se svima otvaraju dveri Božjega milosrđa.
Ove se nedjelje spominjemo izgubljenoga i nađenoga sina ili pak milosrdnoga oca, što božanstveni oci naši ustanoviše za Drugu nedjelju Trioda, a poradi ovog razloga:
Ima nekih koji su mnoga neprilična djela činili, živeći raspušteno još od svoje mladosti, provodeći život u pijanstvu i nečistoćama, i tako su upali u duboka zla. Upali su zatim u očaj, koji je porod taštine. Odatle se slabo i nikako brinu prijeći na život vrlina, već svezani okovima zla stalno upadaju u još veća zla.
Sveti oci i prema takvima imaju čovjekoljubiv i roditeljski odnos, pa ih ovom prispodobom žele prije svega izbaviti od očaja. Njome oni žele iščupati očaj iz korijena i potaknuti ih na obraćenje k vrlinama. Zato i pokazuju tim velikim grešnicima čovjekoljubno i dobrostivo Božje milosrđe prema izgubljenom sinu, jer nema takvoga grijeha koji bi bio veći od Božjega čovjekoljublja, što Krist ovom prispodobom želi pokazati.
Postoje dva sina: Stariji sin je živio po zapovijedima Božjim i uvijek se dobro vladao i nikad se od roditelja nije udaljavao.
Mlađi pak sin zavolio je grijeh i sramnim djelima se odrekao suživota s Bogom. Ostavio je Božje čovjekoljublje živeći raspušteno. Tako nije sačuvao Božji lik na sebi, nije sačuvao božansku mudrost nego je slijedio lukavoga demona i živeći u nasladama slijedio volju zloduha, a da se nikada do kraja nije mogao zasititi naslada. Grijeh je po svojoj prirodi neutaživ i onima kojima je postao navikom pruža samo privremenu nasladu. U ovoj prispodobi grijeh je predstavljen kao rogač kojim se hrane svinje. Rogač je isprva sladak, a zatim postaje sve gorči i sličan je pljevi, u čemu i jest bît grijeha.
Kad se izgubljeni sin prenuo i došao sebi, pošto je propatio od gladi, došao je ocu s riječima: Oče, zgriješih prema nebu i prema tebi, i nisam dostojan zvati se sinom tvojim. Otac ga je primio raskajanoga, nije ga izgrdio ga, već je raširio ruke i zagrlio ga, pokazujući tako božansku i očinsku narav. Svečanom ga je haljinom odjenuo, a to označuje sveto krštenje, i stavio mu prsten na ruku, što označava pečat Duha Svetoga. Uz to mu je još i obuću dao, da bi njome mogao satirati glave zmijama. Otac je zatim od prevelike radosti zaklao ugojeno tele, što simbolizira žrtvovanje jednorođenoga Sina Božjega i na znakovit način pričestio ga tijelom i krvlju Sina Božjega.
Stariji sin se čudio prevelikom očevom milosrđu i prigovorio ocu. Čovjekoljubivi otac i ovoga smiruje krotkim riječima ispunjenih ljubavlju: Ti si uvijek sa mnom, reče, a trebalo je radovati se i proveseliti se s ocem, jer ovaj moj sin bijaše mrtav zbog grijeha i nerazumnih djela, ali je po pokajanju oživio. Bio je izgubljen, daleko od mene zbog njegovog sladostrasnog života, i pronašao sam ga. Po svome milosrđu prema sinu patniku i po mojoj milostivoj naravi, prizvao sam ga natrag sebi.
Ova prispodoba potiče na osjećaje kajanja sve koji su sagriješili poput ovoga izgubljenoga sina. Pokajanje je najjače oružje u borbi s protivnikovim strijelama i snažna pomoć u kušnjama.
Po tvome neizrecivom čovjekoljublju, Kriste Bože naš, pomiluj nas.
Pamfilije se rodio u Bejrutu, a za svećenika je zaređen u Cezareji u Kapadociji. Dobro je poznavao Sveto pismo i osnovao biblijsku školu. Prepisivao je Novi zavjet i ispravio ga od grešaka raznih prepisivača. On, đakon Valent, Pavao, i braća Ilija, Izaija, Jeremija, Samuel i Daniel koji bijahu rodom iz Egipta, vraćali su se u domovinu sa osude iz cilicijskih rudnika i na vratima grada Cezareje priznaše da su kršćani. Bijahu uhvaćeni i pogubljeni. S njima i časnik Seleucij, koji im je prišao i izljubio ih prije smaknuća, a također i mladić Porfirij, koji potraži njihova tijela i sahrani, zatim starac Teodul, sluga rimskog suca, koji za vrijeme sahrane zajedno s Julijanom cjelivaše mrtva tijela ovih mučenika. Njih dvanaestorica stradali su 308. godine.