PETAR I PAVAO, VRHOVNI APOSTOLI

Petar bijaše sin Jonin, brat apostola Andrije, iz plemena Simeonova, iz grada Betsaide. Bio je ribar. Zvao se Simon. Isus ga je prozvao Kefom ili Petrom. Brat njegov Andrija također bijaše apostol. Petar je prvi od apostola jasno izrazio vjeru u Krista rekavši: «Ti si Krist, Sin Boga živoga» (Mt 16, 16) i njega je Isus izabrao za apostolskog prvaka. Bio je svjedokom svih važnijih događaja Isusova javnog djelovanja. Kad je Isus izveden pred Veliko židovsko vijeće, Petar ga je triput zatajio, ali se zatim i pokajao. Poslije silaska Duha Svetoga Petar poče propovijedati i u Jeruzalemu se obrati oko 3000 ljudi. Bio je dvaput zatvoren. Petar je nastavio propovijedati evanđelje i organizirao je crkvene zajednice u Samariji i po istočnoj sredozemnoj obali (Jafa, Cezareja, Antiohija). Iz Antiohije je pošao u Rim i bio prvim rimskim biskupom. Činio je mnoga čudesa: liječio bolesne i uskrisivao mrtve. U vrijeme cara Nerona godine 67. bio je osuđen na smrt razapinjanjem. Po njegovoj želji razapet je naopako, jer se smatrao nedostojnim da umre poput Gospoda Isusa Krista. Pokopan je na brežuljku Vatikan gdje se danas nalazi bazilika sv. Petra. Napisao je dvije poslanice. Na stolici rimskih biskupa naslijedio ga je Lino. Pavao se rodio u Tarzu, u maloazijskoj pokrajini Ciliciji, između 5. i 10. godine, u židovskoj obitelji s pravom rimskog građanstva, pa je od rođenja uz židovsko ime Savao (Šaul) imao i rimsko Pavao (Paulus). Završio je rabinsku školu u Jeruzalemu i uz to stekao ondašnje helenističko obrazovanje. Po uzoru na židovske dijaspore izučio je i zanat (šatorarski). Pripadao je farizejskoj sljedbi i bio revan u obdržavanju Zakona i u proganjanju prvih kršćana. Obratio ga je sam Isus Krist na putu za Damask rekavši mu: «Savle, Savle, zašto me progoniš?». U Damasku ga je poučio i krstio Ananija. Prema Djelima apostolskim Pavao je počeo naviještati evanđelje po Siriji i Ciliciji, naprije Židovima a potom i poganima. Na prvom misijskom putovanju (44. - 47.) bio je na Cipru i u Maloj Aziji. Bio je sudionik apostolskog zbora 49. godine u Jeruzalemu, gdje je na njegov zahtjev odlučeno da židovski vjerski običaji ne obvezuju obraćene pogane. Na drugom misijskom putovanju (49. - 52.) Pavao je organizirao crkvene zajednice u Makedoniji (Filipi, Solun), prošao je kroz Atenu i zaustavio se u Korintu. Na trećem misijskom putovanju vratio se u Efez, prošao kroz Korint i Makedoniju. Kad je donio u Jeruzalem milodare za kršćansku zajednicu, bio je uhićen i zatvoren u Cezareji. Kao rimski građanin uputio je priziv na cara te je bio sproveden u Rim, gdje je djelovao (60. - 63.) iz pritvora. Za Neronova progona kršćana bio je uhićen i sljedeće 67. godine smaknut izvan gradskih zidina. Zbog naviještanja evanđelja među helenističkim poganima Pavao je dobio počasni naslov Apostol naroda.