Onufrij Veliki, časni otac
Punih 60. godina proživio je ovaj sveti pokornik u pustinji, kada ga posjeti monah Pafnucije. Kosa i brada dosezale su mu do zemlje. Onufrije mu ispriča svoj životopis. Reče da ga je njegov anđeo čuvar doveo na to mjesto u pustinji. Dugo vremena hranio se samo zemljom, a nakon što je izdržao ljutu borbu s napastima i kada mu se srce sasma ukrijepilo u ljubavi Božjoj, anđeo Božji donosio mu je kruh. Kraj njegove ćelije izrasla je jedna palma čijim se plodovima hranio i kraj koje se pojavi izvor vode. Još reče da ga anđeo svake subote pričešćuje. Drugi dan Onufrije reče da je došlo vrijeme njegova odlaska s ovoga svijeta. To se i dogodi. Pafnucije vidje nebesku svjetlost kako obasjava tijelo svečevo i ču pjevanje anđela nebeskih. Časno ga sahrani i vrati se u svoj manastir svjedočeći sve to ostalim monasima. Onufrije umre 400. godine.