Četvrtak Velikoga kanona
Sv. Andrija Kretski (650. – 726.) bio je biskup Krete, istaknuti teolog, veliki propovjednik i himnograf bizantske Crkve. Štuje se kao svetac i u Katoličkoj i u pravoslavnim Crkavama. Uz brojne glasovite propovijedi i blagdanske kanone, remek djelo njegova liturgijskog pjesništva je Veliki pokajnički kanon. Inače, u bizantskoj himnografiji kanon je spjev ili liturgijska poema koja ima 8, 9, 3 ili 2 pjesme, a svaka pjesma nekoliko tropara. Prvi tropar pjesme je uvijek irmos i on se tekstom odnosi na jednu od devet biblijskih hvalospjeva (Mojsija, proročice Ane, Izaije, Habakuka, Jone, Danijela i triju mladića, Bogorodice i Zaharije). Naime, kanon je sastavljen da bude komentar na sedam starozavjetnih i dva novozavjetna hvalospjeva koji su se redovito molili u sklopu Jutrenje. S vremenom su u liturgijskoj praksi sami biblijski hvalospjevi izostavljeni, ali je kanon ostao. Veliki pokajnički kanon sv. Andrije je obimom najveći kanon ikad napisan. Sadrži 250 tropara ili strofa. Napisan je u prvom licu, kao razgovor čovjeka s vlastitom dušom te kronološki prati biblijske likove od Adama i Eve sve do Novog zavjeta, iznoseći pozitivne ili negativne primjere pojedinih likova s ciljem da se molitelj u usporedi s njima potakne na pokajanje i iskreno obraćenje. U sklopu molitve kanona vjernici čine metanije – velike zemne poklone kao vanjski znak pokajanja za grijehe i metanoije (obraćenja). Veliki kanon se moli na u Velikom postu na Velikom povečerju od ponedjeljka do četvrtka uvečer, podijeljen prema danima na 4 dijela, a u četvrtak Petog tjedna Velikoga posta (Četvrtak Velikoga kanona) na Jutrenji se moli čitav.
Rodio se 480. godine u pokrajini Nursiji u Italiji
od bogatih roditelja. Iz škole iziđe kako reče “neuk mudrac i učen neznalac”.
Pobjegne u neki manastir gdje se zamonaši. Nakon toga povuče se u Subiaco i osta
u pećini preko tri godine. Monah Roman, koji ga zamonaši, donosio mu je hranu i
užetom spuštao niz pećinu. Bog ga obdari mnogim duhovnim darovima preko kojih je
pomagao ljudima. Osnovao je 12 manastira, u početku sa po 12 monaha u svakom
od njih. Nakon 30 godina boravka u Subjaku, preselio se na brdo Cassino i tu
osnovao slavni manstir. Napisao je Ustav za monahe i monahinje koji su kasnije po
njemu dobili naziv Benediktinci. Njegova sestra Skolastika bila je monahinja. Umro je
550. godine.