Hilarije Veliki, časni otac
Rodio se oko 291. u selu Thabti u Palestini od poganskih roditelja. Roditelji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Tu on upozna kršćansku vjeru i dade se krstiti. Odlučio je svoj život posvetiti Bogu te pođe u pustinju k sv. Antunu i postade njegovim učenikom. Kasnije se Hilarije vratio u svoj zavičaj. Roditelje više nije našao žive. On razdijeli očevinu siromasima i povuče se u samoću kod mjesta Majuma, gdje je dalje živio monaškim životom. Oko 329. osnovao je prvi samostan u Palestini. Oko njega se sabraše brojni ljubitelji duhovnog života i tako Hilarion posta za Palestinu ono što je za Egipat bio sv. Antun Pustinjak. Ovaj divni učitelj, pokornik i čudotvorac bio je slavljen ne samo od kršćana, nego i od pogana. Često je kroz plač znao reći: «Teško meni! Primio sam na zemlji plaću svoju!» Da bi izbjegao ljudsku slavu, on se udaljio iz Palestine te je neko vrijeme boravio u Egiptu, na Siciliji, u Dalmaciji (blizu Cavtata) i najzad na Cipru, gdje je oko 372. godine u 80. godini života ispustio svoju dušu. Čudotvorne moći sv. Hilarija prenesao je njegov učenik Izihije u Palestinu i položio u manastir koji je ovaj Božji ugodnik tamo osnovao.
U subotu, 21. listopada, Katolička Crkva se spominje blaženoga Karla Habsburga - austrijskoga cara, ugarskoga, hrvatskoga i češkog kralja te kralja i nadvojvode brojnih drugih zemalja, posljednjega vladara Habsburške monarhije. Karlo Habsburg-Lottaringen bio je posljednji legitimni hrvatski kralj koji je naslijedio krunu habsburških zemalja (pa tako i hrvatsku) od svoga prastrica Franje Josipa usred Prvoga svjetskog rata, 1916. godine. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. a njegov spomendan je zapravo dan njegova vjenčanja s caricom i kraljicom Zitom Bourbon-Parma koja je i sama 2008. godine ušla u službeni proces beatifikacije (proglašenja blaženom). Hrvatskoj je javnosti osobito poznat njegov sin Otto Habsburg, europski političar koji se istakao oko međunarodnog priznanja Hrvatske početkom 1990-tih godina.
Karlo je postao vladarem sa 29. godina, kao ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. i austrijski car kao Karlo I. usred Prvog svjetskog rata.
Istakao se zapovijedima o humanom postupanju sa svima: vojnicima, zarobljenicima i ranjenicima te zahtijevao hitnu liječničku skrb za sve. Jedini je tadašnji svjetski vladar koji je zabranio borbe u dvobojima, prakse bičevanja i vezivanja zapešća za gležnjeve, uporabu bojnih otrova protiv neprijatelja i korištenje podmorničkog torpediranja. Organizirao je pučke kuhinje, koristio konje i kočije iz palače u Beču za dostavu ugljena siromašnim građanima, borio se protiv lihvarstva i korupcije. U carskoj obitelji je za vrijeme rata odredio minimalnu i skromnu prehranu za sebe, obitelj i službenike dvora. Citirao je često svoga prastrica i prethodnika Franju Josipa govoreći: Moj je zadatak kao monarha štititi moje narode od njihovih grabežljivih korumpiranih političara. Kao car i kralj je sam osnivao dobrotvorne udruge i podupirao katolički tisak, zauzimao se za podizanje crkava, ali kao širokogrudni humanist podupirao gradnju i pravoslavnih i protestantskih crkava i židovskih sinagoga, a u Bosni i džamija. Bio je prvi svjetski čelnik koji je osnovao ministarstvo socijalne skrbi zaduženo za brigu o mladima, ratnim vojnim invalidima, udovicama, siročadi, socijalnom osiguranju, radničkim pravima, posredovanju pri zapošljavanju, pomoći nezaposlenima, zaštiti od iseljavanja te stambenoj skrbi. Karlo se vrlo ozbiljno pripremao konfederalizirati Austro-Ugarsku monarhiju. Pripremao je nacrte različitih rješenja – od toga da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća samostalna država – Hrvatska, do nacrta konfederacije u kojoj bi svaki narod u monarhiji imao pravo na svoju samoupravu. Brojne su povijesne okolnosti spriječile ostvarenje Karlovih modernih i pozitivno humanističkih kršćanskih vizija. Na koncu je izjavio da će se radije odreći prijestolja nego dozvoliti da se radi njega prolijeva krv. Tadašnji svjetski vođe i političari, međutim, nisu bili spremni za Karlove kršćanske ideje mira i bratstva glede okončanja rata, a niti su podupirali očuvanje njegove velike katoličke države usred Europe te su podržali razbijanje i raspad monarhije podjarujući nacionalizme i stvarajući nove države. Poslije Karla narodi njegove monarhije doživjeli su sve užase diktatura i nehumanih režima fašizma, nacizma i komunizma te krvoproliće Drugog svjetskog rata.
Ovaj mladi čovjek, kršćanin, vladar, suprug, bio je na kraju rata izgnan iz svoje zemlje, zajedno sa suprugom Zitom i sedmero male djece i to na portugalski otok Madeiru u Atlantiku. Tamo se Karlo i Zita posvećuju odgoju i obrazovanju svoje djece, živeći vrlo siromašno, ali uzorno, kao istinska kršćanska obitelj. Stanovnici grada Funchala na Madeiri su redovito dočekivali njega i obitelj s ovacijama prilikom njihova dolaska u lokalnu crkvu i u samo nekoliko mjeseci uvjerili se u humanost i dobrotu ovoga čovjeka koji je nekad bio i car i kralj tolikih naroda. Na koncu je nakon nekoliko mjeseci na Madeiri i preminuo, u 34. godini života i u tamošnjoj crkvi Gospe od Montea je pokopan do danas. Na njegovu skromnom sprovodu okupilo se gotovo cijelo stanovništvo Funchala. Austrijska republika je dugo vremena branila Habsburgovcima povratak u domovinu i oduzela im svo vlasništvo. Umirući baš na prvi petak u mjesecu, kada je inače častio Srce Isusovo, Karlo se pričestio i rekao: “Bez ljubavi Srca Isusova sve bi ovo bilo nemoguće podnijeti''. Na samrti je sinu Ottu rekao kako svoju bolest i patnje prinosi kao žrtvu za svoje narode, a svoj život i sve što se dogodilo smatra odrazom Božje volje koju prihvaća kao svoju sudbinu, bez gorčine protiv ikoga.
U dekretu o proglašenju blaženim od 3. listopada 2004. pape sv. Ivan Pavao II. kaže: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.
Hrvatski narod, premda je imao teških i ne uvijek plodonosnih odnosa s Mađarima, ipak je u Habsburškoj monarhiji uživao dugo vremena mir i napredak. Dalmacija je pod Austrijom doživjela najveći gospodarski i kulturni uspon u povijesti. Poslije raspada monarhija uslijedile su godine i desetljeća hegemonije, nemira, promašenih režima, nazatka i podčinjenosti pod Jugoslavijom, fašizmom i komunizmom te se na kraju u Domovinskom ratu Hrvatska morala krvavo izboriti za svoju slobodu i cjelovitost. U moru loših i nehumanih političkih vođa i režima hrvatske povijesti (Karađorđevići, Pavelić, Tito...) kralj Karlo Habsburg, kao posljednji legitimni hrvatski kralj, svjetla je točka i jedinstveni primjer poštenog, dobrohotnog, naprednog i humanog vladara. Unatoč pokušajima tadašnjih masonskih i ljevičarskih političara da ga ocrne, povijest nije dozvolila da ovaj izuzetan i pravedan čovjek padne u zaborav te je diljem katoličkoga svijeta porastao interes za Karla kao primjera vladara, supruga i oca, osnovane su brojne molitvene zajednice, pokrenut proces beatifikacije i na koncu je proglašen blaženim od pape. Nakon njegove smrti osnovana je „Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima“, a 1963. postala je i crkveno priznata. Blaženi kralju Karlo - moli za sve nas i osobito za svoj hrvatski narod.