Evanđelje 26.4.

Evanđelje po Ivanu (Iv 3, 22 - 33)

U ono vrijeme ode Isus sa svojim učenicima u Judejsku zemlju. Tu je boravio s njima i krstio. A krstio je i Ivan, u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode. Ljudi su dolazili i krstili se. Jer Ivan još nije bio bačen u tamnicu. Između Ivanovih učenika i nekog Židova nastade tako prepirka o čišćenju. Dođoše Ivanu i rekoše mu: »Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.« Ivan odgovori: »Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba.

Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.’

Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem. Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju: što je vidio i čuo – za to svjedoči, a svjedočanstva njegova nitko ne prima. Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit.