TREĆA NEDJELJA VELIKOGA POSTA (KRIŽUPOKLONSTVENA)
Stih: Neka se sva zemlja pokloni Križu, jer je kroz njega tebe spoznala kao Boga-Riječ.
Na treću nedjelju Velikoga posta svete Četrdesetnice, klanjamo se časnom i životvornom Križu.
Budući da četrdesetodnevnim postom se na neki način i mi sami raspinjemo i mrtvimo strasti, i sami kušamo gorčinu patnji, osjećamo depresivnost i znademo padati duhom. Zato se u crkvama iznosi znamen časnoga Križa, da se osnažimo i utvrdimo u vjeri, vršeći spomen Muke Gospodnje.
Naš se Bog dao za nas raspeti na križ i stoga nam priliči da mu ljubav uzvratimo ljubavlju. Promatrajući Kristovu muku, misleći na križ i na njegovu slavu, i naše su životne muke olakšane.
Kao što je naš Spasitelj uzišao na križ i proslavio se preko osramoćenosti i gorčine, tako priliči da i mi činimo, ako nam se nekada dogodi da stradamo ili doživimo žalosti i nevolje, kako bi se s Kristom i proslavili.
S druge strane, kad hodamo nekim dugim, teškim i napornim putem, pa naiđemo negdje drvo s dobrim hladom, gdje se odmorimo i zatim osvježeni nastavimo put, tako i sada u vrijeme posta, sveti su nam oci postavili klanjanje svetom križu da nam bude duhovni odmor i osvježenje i ohrabrenje u našem pokorničkom podvigu. Kao što su se pred carevima i kraljevima u svečanim povorkama iznosili pobjednički stijegovi i zastave, tako i Krist – Pobjednik smrti, pred sobom šalje znamenje križa kao svoj pobjednički stijeg, kako bismo i mi mislili na svečani doček našega Kralja i Boga. Kao što je nekoć Mojsije položio drvo usred gorkoga izvora i tako ga učinio slatkim, tako i nas Bog vodi preko duhovnoga Crvenoga mora i izbavlja iz ruke duhovnoga faraona (Zloga) po životvornom drvu časnoga križa i tako nam zaslađuje gorčinu i tugu posnog vremena usred svete Četrdesetnice. Križ je istinsko drvo života usred naše životne pustinje, poput onoga Drveta života u Edenskom vrtu. Sveti cu nam oci postavili drvo križa usred svete Četrdesetnice da bi nas podsjetili i na Adamovu lakomost. Adam se radi grijeha udaljio od drva života, a mi se vraćamo drvu života – križu da više ne umremo.
Snagom križa svoga, Kriste Bože, očuvaj i nas od kušnji i napasti što nam ih šalje Zli, i učini nas dostojnima klanjati se tvojim božanskim mukama i živonosnom uskrsnuću, da bismo tobom prosvijetljeni prešli četrdesetodnevno bojište. I pomiluj nas kao jedini dobar i čovjekoljubiv Bog. Amen.
Nikon je rođen u Neapolu od
oca poganina i majke kršćanke. Po zanimanju bijaše on rimski časnik. Majka ga je
tajno poučavala u vjeri Kristovoj. Jednom kad pođe na bojište majka mu je
savjetovala da se, bude li u nevolji, prekriži i zazove Krista u pomoć. Tako i bi.
Vrativši se sretno kući klicao je: “Veliki je Bog kršćanski!”. Jednoga dana tajno otplovi
u Aziju gdje ga kiziški biskup Teodozije krsti. Po krštenju zatvori se u manastir.
Biskup Teodozije pred svoju smrt zaredi ga za đakona, pa za prezbitera i posveti ga
za biskupa. Po smrti majke on se, sa devet svojih učenika, ratnih drugova, uputi na
Siciliju i tu u Tigiji osnuje manastir. U vrijeme progona kršćana za cara Decija godine
250. mučeničkom smrću umro je Nikon i njegovi učenici.