NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU
Stihovi: Tvorče svega na nebu i na zemlji, ti primaš od anđela Trosvetu pjesmu, zato primi i tropjesmu od nas ljudi.
Stih: Tko živi kao farizej daleko je od Crkve. Krist je onaj koji prima nutarnju skrušenost.
S ovim danom započinjemo u Božje ime moliti i čitati iz bogoslužne knjige zvane Posni Triod (ili Tropjesnec). Nju su lijepo i dolično sastavili i ispjevali mnogi sveti i bogonosni oci naši, ukrašeni vrlinama i vođeni Duhom Svetim.
Prema tradiciji prvi od tih otaca je veliki stihopisac Kuzma, a on je zamislio to tako da se na kanonu tri pjesme govore iz poštovanja prema svetoj životvornoj Trojici, osobito u velikom i svetom tjednu Muke Gospoda i Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, sastavivši pjesme za svaki dan, naslovivši ih akrostihom.
I drugi su oci, osobito Teodor i Josip, zvani ''studiti'' prema samostanu ''Studionu'' u Carigradu, sastavili himne i za ostale nedjelje svete i velike Četrdesetnice. Oni su sastavili većinu hvalospjeva, a kasniji su ih oci sabrali u bogoslužbene knjige.
Pošto je nedjelja uskrsni dan, ona je istovremeno i prvi i osmo tj. završni dan.
Za ponedjeljak je posebno namijenjena prva pjesma kanona. Zatim dalje, za utorak druga, za srijedu treća, za četvrtak četvrta, za petak peta, a za subotu šesta pjesma. Osmu i devetu pjesmu uzima se svakoga dana u tjednua tako imamo kanon od tri pjesme (tropjesnec). Pobožni monah Kuzma je za Veliku subotu odredio četveropjesnec. Dakle Triod se tako naziva jer ima po tri pjesme ili ode (himan, hvalospjev) za svaki radni dan.
Sveti su oci naši sabrali u Triod ukratko sva dobra djela Božja učinjena radi nas i izložili ih svima nama radi sjećanja i poticaja. U njima se govori o tome kako nas je Bog stvorio, kako smo bili odvojeni od rajske hrane, kako smo odbacili zapovijed koju smo u raju dobili da bismo vježbali poslušnost; kako smo bili odijeljeni od Boga zbog zavisti Zloga koji se pojavio u obličju zmije i koji je na karju satrt zbog svoje oholosti. Govori se o tome kako smo rukovođeni đavlom živjeli udaljeni od Božjih dobara, kako je Sin i Riječ Božja iz svoga milosrđa pretrpio muku i smrt, kako je priklonio nebesa i sišao k nama utjelovivši se od Djevice i radi nas postao čovjekom.
Krist nam je svojim primjerom pokazao kako da živimo vođeni ''smirenjem'' tj. poniznošću, postom i odricanjem od zlih djela, te vršenjem dobrih djela, k ako bismo tako ponovno zadobili nebo.
U ovoj svetoj knjizi govori se kako je Spasitelj pretrpio muku i uskrsnuo i opet se na nebesa uznio, kako je poslao Duha Svetoga na svoje učenike i apostole, kako su ga svi oni kao Sina Božjega i savršenoga Boga propovijedali, kako su božanski apostoli milošću Presvetoga Duha zajedno djelovali i kako su svojim naviještanjem sabrali narode iz raznih krajeva svijeta, i ispunili njima onaj gornji svijet, tj. nebo, kao što je bila početna zamisao našega Tvorca.
Po promislu svetih otaca Nedjelja o cariniku i farizeju, zatim Nedjelja izgubljenoga sina i milosrdnoga oca, Nedjelja mesopusna ili drugoga dolaska Kristova, budu kao neko predvorje, priprema i pouka te uvod u smisao Trioda. Trebamo biti spremni za duhovni podvig posta i nastojati napustiti naše grješne navike.
Prva od tih nedjelja je ova o cariniku i farizeju. Kao što vojskovođe pripremaju one koji hoće ići u tjelesnu borbu i boj, tako i ovdje zapravo čistimo i dotjerujemo svoje oružje i sve drugo što je dobro za duhovni boj. Uklanjamo prepreke i srčano se naoružavamo za podvig, snabdijevajući se sa svime što je za takav pothvat potrebno.
Poput vojskovođa, tako i božanski oci prethodno zatrube u trublju, najavljujući post koji dolazi kao borbu protiv demona, da bismo očistili naše duše koje znaju biti sputane otrovom nekih dugovremenih grješnih navada i strasti. Ako li još nemamo dobrih djela, pohitimo ih steći i tako naoružani i opremljeni započnimo podvig posta. Budući je prvo oružje za stjecanje vrlina pokajanje i poniznost, a prepreka za uzvišenu poniznost je gordost i uznositost, iz božanskoga Evanđelja se upravo prva izlaže ova zgoda i pouka i cariniku i farizeju. Ona nas poučava da odbacimo farizejeve sklonosti: gordost i oholost, a nasuprot njima da steknemo poniznost i pokajanje. To je zato što se radi o prvoj i najgoroj sklonosti, tj. gordosti i oholosti, zbog kojih je i Lucifer s nebesa pao, potamnio i postao zavodnikom i ocem laži,. Zbog gordosti je i rodonačelnik ljudi Adam istjeran iz raja.
Sveti nas oci poučavaju da se ne uznosimo nad nikim, niti da se oholimo, nego da uvijek budemo ponizni, jer se Gospod oholima protivi, a poniznima daje milost. Bolje je kad se grješnik obrati i pokaje, nego li kad se pravednik uznosi. Carinik je naime izašao ih hrama opravdan, a ne farizej. Prispodoba nas uči da se nitko ne smije uznositi, mada i činio dobra djela, već neka vazda bude ponizan i moli se Bogu iz dubine duše, pa makar i najgora zlodjela počinio, tada nije daleko od spasenja.
Po molitvama svih tvojih svetih stihotvoraca, Kriste Bože naš, pomiluj nas. Amin.
Živio je u Antiohiji. Prijateljevao je s učenim svećenikom Saprikijem. No između njih dođe do mržnje. Nicefor se u više navrata pokušavao pomiriti, ali Saprikije odbi ponudu. Za vrijeme progona kršćana svećenik Saprikije bijaše na smrt osuđen. Kad su ga vodili na gubilište, Nicefor ga je molio da mu oprosti ako ga je u čemu uvrijedio. No oholi svećenik odbi to. Pred krvnicima on se odrekne vjere kršćanske. Nicefor ga molio da to ne čini. No uzalud. Tada Nicefor uzviknu: “I ja sam kršćanin. Posijecite mene umjesto Saprikija!” I tako bi. Ovo se dogodi 260. godine u vrijeme cara Galijena.