Toma bijaše vojskovođa poznat po svojoj hrabrosti. Po tjelesnoj konstituciji bio je vrlo krupan i zbog toga je tjerao strah u kosti neprijateljima. Bijaše on i bogat čovjek. No kad upozna i zavoli Krista, ostavi on svu slavu i bogatstvo ovoga svijeta i povuče se u Malejsku goru u Lakoniji gdje se zamonaši i preda na molitvu. Saznavši za svetost njegova života, ljudi počeše dolaziti k njemu i dovoditi pred njega bolesnike. Umro je u 9. stoljeću.
Akacije je još kao mladić stupio u jedan manastir u Sinajskoj pustinji u prvoj polovici 6. stoljeća i tu nakon devet godina pokorničkog života blago u Gospodu preminuo. Spominje ga sv. Ivan Klimaks u svojem djelu «Ljestvica».
Još ju se naziva Kiriaka, Dominika i Nediljica. U Anadoliji su živjeli pobožni i imućni kršćani Dorotej i Euzebija. Iako već u poodmakloj dobi, Bog je uslišao njihove usrdne molitve i oni rode kćer Nedjelju. Kad odraste, navale mnogi prosci, ali ona sve odbije govoreći da se već zaručila s Kristom. Jedan od tih odbijenih prosaca optuži pred vlastima nju i roditelje njene kao kršćane. Car Dioklecijan dade uhititi roditelje koji nakon pretrpjelih muka umriješe u gradu Melitenu. Nedjelju car posla svome zetu Maksimijanu da je ovaj sudi. Na razne načine mučiše ju ne bi li se odrekla kršćanske vjere. Nedjelja reče sucu Apoloniju: «Na nijedan način ne možeš me odvratiti od moje vjere. Baciš li me u oganuj, imam primjer triju mladića; baciš li me pred zvijeri, imam primjer Daniela; baciš li me u more, imam primjer proroka Jone; predaš li me pod mač, sjetit ću se sv. Ivana Krstitelja. Umrijeti za Krista - to je za mene život.» Svoju dušu predade ona Gospodu 289. godine u Nikomediji.