Apostol 20.6.

Poslanica svetoga apostola Pavla Rimljanima (Rim 15, 17 - 29)

Braćo! Imam se dakle čime dičiti u Kristu Isusu s obzirom na ono što je Božje. Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje ne gdje se već spominjao Krist – da ne bih gradio na temeljima drugih – nego, kako je pisano: Vidjet će ga oni kojima nije naviješten, shvatiti oni koji za nj nisu čuli.

Time sam ponajčešće i bio spriječen doći k vama. Sad mi pak više nema mjesta u ovim krajevima, a živa mi je želja, ima već mnogo godina, doći k vama kad pođem u Španjolsku. Nadam se doista da ću vas na proputovanju posjetiti i da ćete me onamo otpraviti pošto mi se najprije bar donekle ispuni želja biti s vama. Ali sad idem u Jeruzalem da poslužim svetima. Makedonija i Ahaja odlučiše očitovati neko zajedništvo prema siromašnim svetima u Jeruzalemu. Da, odlučiše, a i dužnici su im. Jer ako su pogani postali sudionicima njihovih duhovnih dobara, dužni su im u tjelesnima poslužiti. Pošto dakle to obavim – ovaj im plod zapečaćen uručim – uputit ću se u Španjolsku i usput k vama. A kada dođem k vama, doći ću, znam, s puninom blagoslova Kristova.