Apostol 10.6.

Poslanica svetoga apostola Pavla Rimljanima (Rim 9, 18 - 33)

Braćo! Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Da, reći ćeš mi: Što se onda još tuži? Ta tko se to volji njegovoj odupro? Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom? Zar da djelo rekne tvorcu: »Što si me ovakvim načinio?« Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini posudu sad časnu, sad nečasnu. A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć, u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu, 24 na nama koje pozva ne samo između Židova nego i između pogana?

Tako i u Hošei veli: Ne-narod moj prozvat ću narodom mojim i Neljubljenu ljubljenom. Na mjestu gdje im je rečeno: Vi niste moj narod prozvat će se sinovi Boga živoga.

Izaija pak proglašuje o Izraelu: Zaista, sinova će Izraelovih brojem biti kao pijeska morskog – Ostatak će se spasiti; jer riječ će ispuniti i uskoro izvršiti Gospod na zemlji. Tako je Izaija i prorekao: Da nam Gospod nad vojskama ne ostavi sjeme, ko Sodoma bismo bili i Gomori nalik.

Što ćemo dakle reći? Da pogani koji nisu tražili pravednosti stekoše pravednost, pravednost po vjeri. Izrael pak koji je tražio neki zakon pravednosti, nije do zakona dopro. Zašto? Jer nije tražio po vjeri, nego kao po djelima. Spotakoše se o kamen spoticanja, kao što je pisano: Evo postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja. Ali tko u nj vjeruje, neće se postidjeti.