Leopold Mandić, časni otac
Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice r. Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Roditelji bijahu duboko vjerni kršćani. O svojoj majci Leopold je rekao: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost. Njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.» Živeći među pravoslavcima Bogdan je veoma rano upoznao žalosnu činjenicu kako su kršćanska braća razdijeljena. Zato je još kao dječak govorio: «Ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.» Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u redovnike kapucine koji su djelovali u Herceg-Novom. U 16. godini života ostavlja rodnu kuću i polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Godine 1884. oblači redovničko odijelo i dobiva ime Leopold. Filozofske nauke pohađao je u Padovi, a teološke u Veneciji. Za svećenika je zaređen 1890. godine. Kao svećenik djelovao je u Zadru, Kopru i Rijeci. Očekivao je od svojih poglavara da će mu povjeriti ono o čemu je od najranije mladosti sanjao - raditi na jedinstvu između katolika i pravoslavaca. No ta mu se želja nije ispunila. Poglavari su odredili da pođe u Padovu. Prihvaćajući to reći će: «Od sada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.» Tijekom punih 40 godina otac Leopold će od ranog jutra sjediti u ispovjedaonici. Sve svoje molitve i žrtve prinosio je na veliku nakanu: «Da svi budu jedno!» Njegovu skromnu ispovjedaonicu posjećivali su brojni pokornici. Umro je 30. srpnja 1942. godine. Papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. proglasio ga je svetim. Tako je on postao drugi Hrvat proglašen svetim.
Rodio se u židovskoj obitelji. Krstio se zajedno sa svojom sestrom Kalitropijom. U 26. godini života zamonašio se u manastiru sv. Hilariona. Kasnije je osnovao manastir i pročuo se po cijeloj Palestini i Egiptu po svom pokorničkom životu, mudrosti i čudotvornoj moći. Bježeći od ljudske slave, dođe u Egipat pa zatim na Cipar, gdje ga izabraše za biskupa. U gradu Salamini kao pastir upravljao je Crkvom 55 godina. Umro je 403. godine u 115. godini života svoga. Od njega nam je ostalo djelo zvano Panarion (Kovčežić) u kome on izlaže i pobija 80 krivovjerja.
Sin je carskog senatora koga dade ubiti car Konstantin Pogonat. Isti ovaj car silom odagna senatorovog sina Germana u manastir. No German se potpuno saživio sa životom u manastiru. Štoviše, izabraše ga najprije za biskupa kizičkog, a onda i za patrijarha carigradskog. U vrijeme ikonoborstva German se usprotivi caru Lavu Izauru, pristaši krivovjeraca, te ga ovaj zbaci s patrijaršijske stolice i potjera u manastir. Tu on proživi još deset godina i 740. godine umre.