NEDJELJA O RASIPNOM SINU
Stihovi: Ako je tko zabludio poput mene, neka smjelo priđe, jer se svima otvaraju dveri Božjega milosrđa.
Ove se nedjelje spominjemo izgubljenoga i nađenoga sina ili pak milosrdnoga oca, što božanstveni oci naši ustanoviše za Drugu nedjelju Trioda, a poradi ovog razloga:
Ima nekih koji su mnoga neprilična djela činili, živeći raspušteno još od svoje mladosti, provodeći život u pijanstvu i nečistoćama, i tako su upali u duboka zla. Upali su zatim u očaj, koji je porod taštine. Odatle se slabo i nikako brinu prijeći na život vrlina, već svezani okovima zla stalno upadaju u još veća zla.
Sveti oci i prema takvima imaju čovjekoljubiv i roditeljski odnos, pa ih ovom prispodobom žele prije svega izbaviti od očaja. Njome oni žele iščupati očaj iz korijena i potaknuti ih na obraćenje k vrlinama. Zato i pokazuju tim velikim grešnicima čovjekoljubno i dobrostivo Božje milosrđe prema izgubljenom sinu, jer nema takvoga grijeha koji bi bio veći od Božjega čovjekoljublja, što Krist ovom prispodobom želi pokazati.
Postoje dva sina: Stariji sin je živio po zapovijedima Božjim i uvijek se dobro vladao i nikad se od roditelja nije udaljavao.
Mlađi pak sin zavolio je grijeh i sramnim djelima se odrekao suživota s Bogom. Ostavio je Božje čovjekoljublje živeći raspušteno. Tako nije sačuvao Božji lik na sebi, nije sačuvao božansku mudrost nego je slijedio lukavoga demona i živeći u nasladama slijedio volju zloduha, a da se nikada do kraja nije mogao zasititi naslada. Grijeh je po svojoj prirodi neutaživ i onima kojima je postao navikom pruža samo privremenu nasladu. U ovoj prispodobi grijeh je predstavljen kao rogač kojim se hrane svinje. Rogač je isprva sladak, a zatim postaje sve gorči i sličan je pljevi, u čemu i jest bît grijeha.
Kad se izgubljeni sin prenuo i došao sebi, pošto je propatio od gladi, došao je ocu s riječima: Oče, zgriješih prema nebu i prema tebi, i nisam dostojan zvati se sinom tvojim. Otac ga je primio raskajanoga, nije ga izgrdio ga, već je raširio ruke i zagrlio ga, pokazujući tako božansku i očinsku narav. Svečanom ga je haljinom odjenuo, a to označuje sveto krštenje, i stavio mu prsten na ruku, što označava pečat Duha Svetoga. Uz to mu je još i obuću dao, da bi njome mogao satirati glave zmijama. Otac je zatim od prevelike radosti zaklao ugojeno tele, što simbolizira žrtvovanje jednorođenoga Sina Božjega i na znakovit način pričestio ga tijelom i krvlju Sina Božjega.
Stariji sin se čudio prevelikom očevom milosrđu i prigovorio ocu. Čovjekoljubivi otac i ovoga smiruje krotkim riječima ispunjenih ljubavlju: Ti si uvijek sa mnom, reče, a trebalo je radovati se i proveseliti se s ocem, jer ovaj moj sin bijaše mrtav zbog grijeha i nerazumnih djela, ali je po pokajanju oživio. Bio je izgubljen, daleko od mene zbog njegovog sladostrasnog života, i pronašao sam ga. Po svome milosrđu prema sinu patniku i po mojoj milostivoj naravi, prizvao sam ga natrag sebi.
Ova prispodoba potiče na osjećaje kajanja sve koji su sagriješili poput ovoga izgubljenoga sina. Pokajanje je najjače oružje u borbi s protivnikovim strijelama i snažna pomoć u kušnjama.
Po tvome neizrecivom čovjekoljublju, Kriste Bože naš, pomiluj nas.
Rođen je oko 306. godine u Nisbisu u Siriji od siromašnih roditelja. Bio je učenik nisbijskog biskupa sv. Jakova s kojim je kao đakon bio na prvom općem saboru u Niceji. Kad su Nisbis zauzeli Perzijanci godine 363. povukao se u samoću kao monah blizu grada Edese, gdje je dao snažan poticaj edeškoj teološkoj školi. Poznata je njegova molitva koja se moli u Velikom postu: “Gospode i Vladaru života moga...”. Bio je veliki propovjednik, marijanski pjesnik, tumač Svetog pisma i hrabri branitelj vjere. Upokojio se u dubokoj starosti 373. godine. Papa Benedikt XV. proglasio je godine 1920. učiteljem Crkve.