TREĆA NEDJELJA VELIKOGA POSTA (KRIŽUPOKLONSTVENA)
Stih: Neka se sva zemlja pokloni Križu, jer je kroz njega tebe spoznala kao Boga-Riječ.
Na treću nedjelju Velikoga posta svete Četrdesetnice, klanjamo se časnom i životvornom Križu.
Budući da četrdesetodnevnim postom se na neki način i mi sami raspinjemo i mrtvimo strasti, i sami kušamo gorčinu patnji, osjećamo depresivnost i znademo padati duhom. Zato se u crkvama iznosi znamen časnoga Križa, da se osnažimo i utvrdimo u vjeri, vršeći spomen Muke Gospodnje.
Naš se Bog dao za nas raspeti na križ i stoga nam priliči da mu ljubav uzvratimo ljubavlju. Promatrajući Kristovu muku, misleći na križ i na njegovu slavu, i naše su životne muke olakšane.
Kao što je naš Spasitelj uzišao na križ i proslavio se preko osramoćenosti i gorčine, tako priliči da i mi činimo, ako nam se nekada dogodi da stradamo ili doživimo žalosti i nevolje, kako bi se s Kristom i proslavili.
S druge strane, kad hodamo nekim dugim, teškim i napornim putem, pa naiđemo negdje drvo s dobrim hladom, gdje se odmorimo i zatim osvježeni nastavimo put, tako i sada u vrijeme posta, sveti su nam oci postavili klanjanje svetom križu da nam bude duhovni odmor i osvježenje i ohrabrenje u našem pokorničkom podvigu. Kao što su se pred carevima i kraljevima u svečanim povorkama iznosili pobjednički stijegovi i zastave, tako i Krist – Pobjednik smrti, pred sobom šalje znamenje križa kao svoj pobjednički stijeg, kako bismo i mi mislili na svečani doček našega Kralja i Boga. Kao što je nekoć Mojsije položio drvo usred gorkoga izvora i tako ga učinio slatkim, tako i nas Bog vodi preko duhovnoga Crvenoga mora i izbavlja iz ruke duhovnoga faraona (Zloga) po životvornom drvu časnoga križa i tako nam zaslađuje gorčinu i tugu posnog vremena usred svete Četrdesetnice. Križ je istinsko drvo života usred naše životne pustinje, poput onoga Drveta života u Edenskom vrtu. Sveti cu nam oci postavili drvo križa usred svete Četrdesetnice da bi nas podsjetili i na Adamovu lakomost. Adam se radi grijeha udaljio od drva života, a mi se vraćamo drvu života – križu da više ne umremo.
Snagom križa svoga, Kriste Bože, očuvaj i nas od kušnji i napasti što nam ih šalje Zli, i učini nas dostojnima klanjati se tvojim božanskim mukama i živonosnom uskrsnuću, da bismo tobom prosvijetljeni prešli četrdesetodnevno bojište. I pomiluj nas kao jedini dobar i čovjekoljubiv Bog. Amen.
Rođen je u Sigriji u bogatoj obitelji. Bio je rođak
cara Lava Isaura. Roditelji ga na silu oženiše. No u dogovoru sa svojom ženom živjeli
su oni kao brat i sestra. Čim roditelji umriješe, žena ode u jedan manastir a Teofan u
manastir u Sigrijskim gorama. Pošto posta čuven po svojoj dubokoj vjeri, uzdržljivosti
i mudrosti, bijaše 787. godine pozvan da sudjeluje na Sedmom ekumenskom saboru
u Niceji na kojem saborski oci osude ikonoborce i ponovno uvedu štovanje ikona.
Kasnije, kada u vrijeme cara Lava Armenca opet nasta progon štovatelja ikona,
Teofana dovedoše u Carigrad i baciše u tamnicu. Nakon dvije godine posla ga car u
zatočeništvo na otok Samotrag, gdje godine 817. umre.
Otac njegov Gordijan bio je senator. Majka mu se zvala
Silvija. I sin mu Grgur postade senator i gradonačelnik Rima. Nakon očeve smrti
Grgur se poda duhovnom životu. Od svoga velikog bogatstva sazda šest manastira
na Siciliji, a sedmi u Rimu na čast apostola Andrije, gdje se zamonaši. I majka
njegova ode u jedan ženski manastir. Poslije smrti pape Pelagija za nasljednika mu
izabraše Grgura. Bijaše on nadasve milosrdan gradeći skloništa za siromašne. Često
je pozivao siromahe za svoj stol i dvorio ih. Napisao je knjigu Dvojeslov ili
Subesjednik u kojoj je opisao vrline i čudesa talijanskih svetaca. Sastavio je i Službu
pretposvećenih darova koja se služi srijedom i petkom u Velikom postu. Umro je 604.
godine.